Prvi volonter

Prvo da se zahvalim svima Vama koji se javljate i pruzate mi podrsku na puno nacina.
Tkdj. se zahvaljujem svima Vama koji ste krenuli i u akciju...
Jucer je izasao clanak u Zagreb Newsu o mojem volontiranju. Mnoga srca su se pokrenula. Bogu hvala...
Sljedeci dan mojeg volontiranja je krenuo na prvom odjelu. Sa Dubravkom - fizioterapeutom smo vjezbali sa djevojcicom koja izgleda poput andjela. Velike plave oci i neprestani osmjeh... Covjek se jednostavno osjeca prekrasno u blizini nje..
No prvi je odjel zaista za najteze oboljele. Za mene je emotivno najteze biti tamo. Kada sam prvi put dosla u njihov 'dnevni boravak' doslovno mi je srce stalo. Vrijeme je stalo u mojem zivotu. Koliko god sam se mentalno pripremala na to - iskustvo je uvijek drugacije.
Jednostavno vidis duse zarobljene u tim deformiranim tijelima. Meni je jednog takvog tesko gledati a tamo ih je bilo 15ak...Neki koji mogu su u kolicima, neki na podu na strunjacama... Prvi do mene u kolicima me uhvatio za ruku i poceo privlaciti k sebi...srce mi je stalo..
Prisla sam mu. Oni ne govore - nemogu, ali mi je on pokazao sto zeli. Uzeo mi je ruku i prislonio svojim usnama. On jedva da ima usne - jako su deformirane. Kao u usporenom filmu prinesao je moju ruku i - poljubio je.
U tom casu sam zavapila Bogu - Boze ja ovo nemogu, neznam. Boze ti sad budi tu. Ti ovo mozes.
I prisla sam mu blize, on je stavio glavu na moje grudi i stisnuo se uz mene. Zagrlila sam ga i svo ono gadjenje od njegove sline, smrde im iz usta, smrdi po mokraci jer to rade u pelene...
da sve je to u tom trenutku nestalo. Dusa mi je rekla da sam na najpravijem mjestu u zivotu.
Dosla sam do svakog i svakog pogladila po glavi. Njezno, lagano... Molila se - Boze budi tu sada. Svaki je reagirao na svoj nacin. Najcesce titraj usana, blagi osmjeh... Zena (za koju sam tek nakon 2 dana saznala da je zena) je rezala kad sam joj prilazila. Kako sam je pogladila po glavi prestala je rezati i pogledala me u oci. Pravo u oci, u dusu. Smirila se.
Tada sam pogledala njegovateljice koje rade tamo. Tri mlade zene. Strpljive, sa najvecim srcima koje sam ikada vidjela...Prisla sam im i stisnula ruku. Ljudi koje jednostavno trebate upoznati u zivotu.
TO su heroji. Tim ljudim treba dati direktorske place, pomislila sam. I onda sam shvatila da je to - nenaplativo.
Izasla sam iz zgrade van i zahvalila se Bogu na svemu sto dobivam u zivotu.
Duboko u srcu stvari su se poslozile.
Zivotne vrijednosti su se poslozile i u srcu sam se zahvalila svim ljudima Centra Stancic sto me uce da spoznam - Tko sam ja zapravo?

Ime mi je Suncana.
Radim u muzickoj skoli i iskoristila sam zimske praznike da ucinim nesto dobro za svoje srce.
Od prijatelja sam saznala za Centar 'Stancic'. Uzela sam auto kartu i pronasla cilj.
Rekavsi da me dovelo srce i da zelim volontirati, dobila sam upitan pogled od ravnatelja i voditeljice. Objasnili su mi da sam prvi volonter uopce (iz Hrvatske). Moje je iznenadjenje bilo jos vece jer sam pretpostavila da ako negdje covjek moze pomoci, onda moze pomoci volontirajuci na ovakvom mjestu.
Razne donacije, pjevaci, udruge...ali nitko zainteresiran za volontiranje.
Nikada se dosada nisam susrela s takvom populacijom ljudi i nakon obilaska centra (u kojem je 10 odjela) osjecala sam se shrvana osjecajima. Najtezi oblici mentalne retardacije, deformiteti pridruzeni sa cerebralnom paralizom,epilepsijama...neki svesni svoga stanja, svjesni bola i toliko zeljni ljubavi i zelje da daju ljubav.
Cijelo popodne sam plakala no kad su se emocije smirile i srce ponovo otvorilo odluka je pala. Sutra idem.
Rekla sam dragom Bogu. Mozda ja nemogu ali Ti mozes. Radi kroz mene sto god treba.
Sutra je preraslo u nesto najljepse sto mi se dogodilo u zivotu. Zapocela sam rad u likovnoj radionici gdje se radi sa glinom i crta se. To su radne terapije za one koji to mogu. Uz pomoc tete Jasne radili smo glinene posudice i crtali.
Nastavila sam u glazbenom kabinetu gdje se radi muzikoterapija. Kako mi je to struka to me najvise zanimalo. Slavica-muzikoterapeut mi je pomogla da naucim neverbalnu komunikaciju sa njima. Nevjerojatna iskustva vec prvi dan.
Druzeci se sa sticenicima koji su od 4-70 god. polako sam ucila 'njihov' jezik, njihov nacin komunikacije i shvatila da mi toliko toga oni zele reci i pokazati. Dati. Da, oni meni zele dati.
Njegovatelji, terapeuti, defektolozi su ljudi heroji. O njima tkdj. zelim pricati i reci im hvala za sve sto sam naucila od njih.
Pocelo je moje ucenje. O zivotu, o tome tko sam i kakva sam.